Jak vjernik draži je Allahu od slabog vjernika
U prošlom tekstu pisali smo o tome kako čovjek, musliman, treba da pristupi naredbama koje su došle u jasnim Kur'ansko-sunnetskim tekstovima. Iako u šerijatu nije ništa crno-bijelo, postoje stvari za koje nema sumnje da su jasan halal ili jasan haram. To jest, da nam je nešto naređeno ili zabranjeno, a između toga budu sumnjive stvari koje ne poznaju svi ljudi.
Također, spomenuli smo namaz i hidžab kao primjer jasne i nedvosmislene naredbe kojoj su dužni da se odazovu punoljetni i razumni muslimani onog momenta kada saznaju da su obaveza, a na njima je grijeh (veliki) ako ga ne izvršavaju makar se pravdali raznim opravdanjima.
No, to se odnosi na farzove za koje smo rekli da postoje popravne mjere ukoliko se ne izvršavaju.
Sada ćemo staviti akcenat na dio ajeta: "Allah nikoga ne opterećuje iznad mogućnosti. U njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.." 2:286
U suštini, Islam je laka vjera, i neće se niko s njom pohrvati a da ga neće savladati i oboriti.
Kada čovjek pravilno postavi sebi ciljeve i prioritete, on otprilike zna šta i koliko može. Uzvišeni neke ljude jednostavno nije predodredio stvari koje bi oni željeli, iz Njegove iskonske mudrosti, ali u tome je samo hajr za njih. Naravno, čovjek će za svoj nijjet imati nagradu, kao što nas je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme podučio da dvojica, jedan sa imetkom a drugi bez imetka, kojima je isti nijjet udjeljivanja na Allahovom putu, imaju istu nagradu. Ovo je jedna od najvećih blagodati ove vjere- sa pravom namjerom imaš nagradu pa čak iako nisi fizički u stanju to učiniti.
Kažemo, Uzvišeni ne opterećuje čovjeka sa nečim što ne može izdržati, i čovjek ne treba sebe svjesno dovoditi u iskušenje. "..na njegovu štetu je zlo koje uradi"- ako znamo da će određeni ljudi, postupci, sajtovi, kanali i tome slično, izazvati u nama želju da počinimo nešto što je zabranjeno, trebamo se maksimalno kloniti puteva koji vode do toga i srušiti sve mostove koji nas spajaju. Dakle, ne dovoditi sami sebe u iskušenje ako znamo da ih ne možemo podnijeti. Čak se i Resulullah utjecao Allahu od takvih iskušenja, pa mi smo preči da tako postupimo.
"Jak vjernik draži je Allahu od slabog vjernika"- neki će reći da je to u imanskom smislu, neki pak u fizičkom i tako ići iz krajnosti u krajnost.
Vjernik, ako želi da bude što potpunija ličnost, trudiće se da bude jak imanski, fizički, mentalno, finansijski i intelektualno. Samo ćemo navesti primjere poput Abdurrahmana ibn Aufa, Zubejra ibn Avvama, Sa'da ibn Ebi Vekkasa i Osmana radijallahu anhum (i naravno mnogi drugi) koji su Islam i državu pomogli u svakom prethodno navedenom segmentu. Opremali su vojske, išli u pohode, hranili gladne, davali fetve i činili ibadete, sve u isto vrijeme. Nesumnjvo su mnogo više pomogli širenje Islama negoli neki drugi.
I to zaista nije nemoguće, ako se insan trudi i dovi svome Gospodaru. Ako ipak ne može nešto da postigne iako se potrudio, može biti da nije predodređen za to, a kazali smo da Allah zna zbog čega je tako. "Vi nešto volite, a ono nije dobro za vas.." 2:216
U tom smislu, musliman treba da se trudi da izgradi sebe, da čini što više ibadeta i da se ne zadovoljava samo farzovima, jer često osoba koja ima samo farzove pri sebi lahko preskoči po neki, i ostane ni na čemu. U ostalom, ko nam garantuje da su naši farzovi besprekorni? Zbog toga nam treba nafila.
Upravo kod nafila- dobrovoljnih djela, čovjek treba da se trudi, ali da ne preoptereti sebe. Na primjer, klanja 11 rekata noćnog namaza a zatim prespava sabah. Ono što je bolje i obavezno, propustio je zbog onoga što nije na tom stepenu. Izračunajmo koliko nam treba da bi bili odmorni i svježi da bi ustali i na noćni a i na sabah, tako da ne propustimo niti jedno ni drugo.
Također, zikr, učenje Kur'ana, hifz, sadaka, sticanje znanja i mnogi drugi ibadeti su tu da probude naše srce i da nas osvježe, ne da nas umore ili nam oduzmu snagu. Tako ćemo vidjeti vjernike koji odišu jačinom i svježinom zbog svjetlosti ibadeta, iako i oni, kao i svi drugi, imaju iskušenja.
U slučaju da se tako nešto i desi (da nas zamaraju ibadeti), znači da smo sebe preopteretili ili nepravilno poredali ciljeve. Naravno, ovo ne znači da ne trebamo uložiti trud pri činjenju dobrih djela, jer to je neminovno da bi smo išta postigli, već da tačno izvagamo koliko možemo podnjeti a da ničije pravo ne uzurpiramo.
Čovjek koji je slabog imovinskog stanja neće izdvajati sve što ima da bi nekome udjelio sadaku, dok istovremeno njegova supruga ili djeca nemaju pristojan obrok ili odjeću za obući. On će dati onoliko koliko može u skladu sa svojim mogućnostima i neće se takmičiti sa onima koji daju mnogo, ali i imaju mnogo. Jednostavno je, Allah ne želi da nas preoptereti, ali čovjek nekada samog sebe dovede do ruba propasti.
".. a u obojici je hajr"- to jest, obojica su Allahu dragi, jer ono što je najbitnije na dunjaluku je to da čovjek bude vjernik i da tako preseli. U međuvremenu treba da se trudi i uloži napora da bi postigao Allahovu ljubav i zadovoljstvo. A da bi znao kako, treba da se poduči. Da se trudi da bude što jača i stabilnija ličnost, koja će plijeniti čvrstotom i druge podsticati na postizanje takvih osobina.
".. i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je tebi Allah dobro učinio.." 28:77
--------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pitanje za čitaoce:
Ako bi čovjek zapostio, a pritom je bolestan i svjestan da post vrši negativne posljedice na njegovo tijelo i psihu, zatim preselio u toku posta, da li bi bio griješan?
Odgovore šaljite ovdje