Evropski tj. zapadjački zakoni temelje se na grčkim i rimskim zakonima i učenjima. Oni se vjekovima proučavaju u svim školama i fakultetima i zapadnjaci se izuzetno ponose njime, iako ima mnogih nepravilnosti, jer, kako može biti isto ono što čovjek proizvede svojim plitkim i ograničenim umom i ono što Uzvišeni Stvoritelj objavi čovjeku? Zbog toga zakoni koji pokušavaju da nam se nametnu (npr. demokratija) imaju brojne prijestupe koji nisu poznati osim onima koji se bave proučavanjem istih. Ova klica uspjela je da se odomaći i među islamskim naučnim krugovima, pa su pod utjecajem tuđih filozofija nastale razne frakcije i škole. Neke čak svojim stavovima izlaze iz okvira Islama, a sve to zbog bolesti koju sa sobom nosi filozofija.

Ispod ćemo spomenuti samo jednu činjenicu, od mnogih, koja je bila zastupljena do nedavno u "modernim, zapadnim" zemljama, a vezana je za pravo žena. Mnogi muslimani, nažalost, hrle i žude ka njihovim, nevjerničkim zakonima, miseći da su bolji i potpuniji od šerijata, a sve to zbog neznanja i neproučavanja istih.

---

"Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, koja je svjesna svog visokog mjesta do kojeg je doveo islam još prije petnaest vjekova, u potpunosti će saznati kakav je bio položaj žene prije islama kod svih naroa svijeta.

U zemljama starih zakona, a posebno u Indiji i Rimu, u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu, a i u arapskim zemljama prije islama, položaj žene bio je na najnižem i najlošijem stupnju.

Zbog toga dolazi do povećanja stupnja ponosa svoje ličnosti muslimanke, svoje istinite vjere i svog visokog ljudskog položaja.

Što se tiče položaja žene u starim zakonima, njih je sabrao indijski poglavar Dževaharlal Nehru u svojoj knjizi "Otkriće Indije", u kojoj kaže: "Što se tiče zakonnskog položaja žene, prema riječima Manoa, bio je, bez sumnje, veoma loš. Uvijek su se oslanjale na oca, muža ili sina." Poznato je da je kod njih svo nasljedstvo od umrlih muškaraca išlo njihovim živim muškarcima, a žene nisu dobijale ništa.

Nehru je to tumačio riječima: "U svakom slučaju, stanje žene u staroj Indiji bilo je bolje od stanja žene u starogrčkim gradovima ili u starom Rimu ili pak u vrijeme prvog razdoblja kršćanstva."

Položaj žene u starorimskom pravu zasnivao se na tome da žena nema nikakve pravne sposobnosti i da je pod neprestanim starateljstvom, jer je žensko, bez obzira da li je mlada ili punoljetna, zrela žena. Ona je neprestano bila pod skrbništvom oca ili muža i nije posjedovala nikakvu slobodu u svojim postupcima. Bila je nasljeđivana ali nije ništa nasljeđivala.

U rimskom pravu žena je bila od stvari koje su pripadale muškarcu, te je stoga i gubila svoju ličnost, a bilo joj je zabranjeno i da slobodno djeluje. Sve to i danas, u dvadesetom stoljeću, ostavlja traga u većini savremenih država koje su još uvijek u svojim zakonima pod uticajem rimskog prava.

U skladu s rimskim zakonima i njihovom uticaju, stanje žene u vrijeme ranog kršćanstva bilo je veoma loše, a na njega ukazuje indisjki poglavar Nehru. Čak su neki vjerski skupovi posumjali u ličnost žene i u prirodu njene duše. Održavani su simpoziji u Rimu koji su se bavili proučavanjem žene i njene prirode, da li ona posjeduje dušu koju posjeduju i muškarci ili je njena duša poput duša životinja kao što su zmije i psi... Čak je na jednom od ovih sastanaka odlučeno da ona uopšte nema duše i da neće biti proživljena na drugom svijetu."

"Tokom Francuske revolucije objavljena je Povelja o ljudskim pravima pod nazivom "Prava muškaraca". U prvom paragrafu ove Povelje stoji: "Čovjek se rađa slobodan i nije dozvoljeno da se pretvara u roba..."

Nakon toga, tekli su pokušaji dodavanja riječi "žena", ali su svi ovi pokušaji odbačeni. I dalje je prvi paragraf revolucionarnog proglasa o slobodi bio sažet na "Čovjek se rađa slobodan i nije dozvoljeno da se pretvara u roba..."

Nakon jednog stoljeća, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, javlja se veliki francuski učenjak Gustav Lupon koji je u svojoj knjizi "Društveni duh" obznanio da žena nikad nije bila jednaka sa muškarcem, osim u vrijeme dekandence. To je bio njegov odgovor onima koji su tražili jednakost žene sa muškarcem, time što će joj se dati jednako pravo izbora kao i muškarcu.

Tako je bilo dok nije došlo vrijeme "Lige naroda", nakon Prvog svjetskog rata, a zatim vrijeme "Organizacije ujedinjenih naroda", nakon Drugog svjetskog rata. Nakon velikog uloženog truda i mnogih poteškoća uspjeli su oni koji su radili na tome da žena tekstualno dobije pravo da bude jednaka sa muškarcem. Oni su se sukobljavali s tradicionalnim shvatanjima koja su imala vjerski (iskrivljen) karakter i koja su im stajala nasuprot.

Nisu imali nikakvih lokalnih niti međunarodnih zakona koji bi u potpunosti dali prava ženi, kako bi ih iskoristili kao zakonsko sredstvo u savladavanju tih prepreka na putu do oslobođenja žene od teških i mnogobrojnih ostataka prošlosti."

Iz knjige "Ličnost žene muslimanke" dr. Muhammed Ali el-Hašimi.

Muslimanima i muslimankama dovoljan je ajet: "Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo mu dati da proživi lijep život, i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili." En-Nahl, 97.