"Ti si nešto uradila, a ja ništa.."

"Pa kako nisi ništa?! Zar nisi sve ove godine klanjala, postila, zikrila? Sve dok si vjernica, ne možeš biti ništa, uvjek si nešto, i to nešto mnogo bitno. Ti si dokaz da i u današnjem vremenu moguće je pridržavati se vjere, i to je tvoje 'nešto'."

Ove predivne i ohrabrujuće riječi jedne naše mualime, zlatnim riječima ispisati, okačiti o zid, da nam oko redovno pada na njih.

Potaknuta njenim riječima, želim se nadovezati, iako možda nije ni potrebno, i podsjetiti sve nas koliko je zapravo bitno i dragocjeno to što smo muslimanke, a pogotovu sve one koje su se "kutnjacima" uhvatile za Allahovo uže i ne puštaju ga.

Dok čitamo o vremenu ashaba i ashabijki, itekako poželimo da se bar na jedan dan vratimo i provedemo dan sa njima. Oni su gledali u nešto što mi, sad za sad, ne možemo- a to je najvoljeniji od ljudi, Resulullah Muhammed, salallahu alejhi ve selem. Kako bi i mogli biti drugačiji, a on među njima? 

Međutim, vremena se promjenila. O tome samo čitamo pa i maštamo. Svakako, ne možemo biti kao oni, ipak su odabrani, ali nešto možemo. 

Sama činjenica da smo i mi odabrani od Allaha, da budemo ummet Muhammeda, dovoljna je insanu ma u čemu da se nalazi. I mi danas vidimo da su muslimani potlačeni. Vidimo da se dunjaluk otvorio, luksuz na sve strane. Nekad možda poželimo da imamo što i oni. A mi možemo da dobijemo što i oni, jer Allah daje dunjaluk svima, a kome to daje iman? 

Zašto onda jedna muslimanka, koja je vjernica i pokorna Allahu i Njegovom Poslaniku, nosi hidžab, da se osjeća drugačije nego kao najsretnija zato što je na uputi, a ni sa čim zasluženo. Eto, Allah joj se smilovao i uputio je.

Svaka žena voli ukrase. Tako ih je i Uzvišeni opisao u Kur'anu:

"Ono koje u nakitu biva podizano.." Zuhruf, 18.

Poželimo i mi dio dunjaluka, da se i mi ukrašavamo i uživamo u šopingu do mile volje. Ali da se vratimo na to kome Allah daje iman? Samo najposebnijim. Onima naj naj. 

Toliko je ljudi prošlo kroz ovu zemlju. Toliko naroda. Njihov broj samo Allah zna, a uspjeće samo jedna kategorija, a to su muslimani. Zato, sestro muslimanko, budi ponosna. Ti, koja sjediš kući, čitaš ovo. To koja klanjaš, trudiš se udjeliti nešto na Allahovom putu, ti koja postiš, zikriš. To je itekako "nešto". Šta to ima bolje od toga? Šta to ima bolje od namaza? Dobar automobil, skupa torba, šminka? Vallahi, sve to je kod Allaha mizerno. I nama treba biti.

Naravno, to ne znači da muslimanka ne treba uživati i koristiti se blagodatima, naprotiv. Ono što nam je dato uzmimo, i budimo zahvalno. Ali, trebamo znati da je to promenljivo stanje. Može nas zadesiti nešto pa sve to izgubiti, i šta onda? Ali zato, vjernica zna da "baqijatu salihat"- vječna dobra djela su ono za šta se treba boriti. I tugovati ako nam prođe kakva dobra prilika a ne učinimo ih. A ne za parčetom tkanine koja će se iznosati i poderati, ili drugome ostati.

I treba da se trudimo radi Allaha, da On bude zadovoljan, jer to je pravo bogatstvo. Ne znaju nevjernici šta je nama u prsima i kako je lijepo, a da znaju poželjeli bi oteti to od nas. 

Tvoje sljeđenje sunneta, poruka koju nekome proslijediš, trajna sadaka, bolje je od svega toga što oni gomilaju. Nek se trudi trudbenici, a mir je na one koji slijede Uputu.

I zato, jedna muslimanka ispravne akide, bolja je od cijelog dunjaluka bogatih i nalickanih nevjernica. I tu je naš ponos i smiraj, zato što znamo da će ovo parče Zemlje oko kojeg se velike borbe vode, na kraju završiti smrskano u ruci Allahovoj, i ne vrijedi se sjekirati zbog njega.

A ti si, muslimanko, iznad toga.

 Zato, neka njima njihov dunjaluk, mi želimo gledati u Allahovo lice i družiti se sa najboljima u Firdevsu, uz Allahovu pomoć i milost.