Zbog koga prelazimo preko Allahovih granica?
Allahov šerijat je, nakon slanja velikog broja vjerovjesnika i poslanika, usavršen dolaskom poslednjeg Poslanika, Muhammeda salallahu alejhi ve selem. Zakoni su uspostavljeni, granice su poznate i nema niko da uvede nešto što nije od njega a da mu se neće odbiti, i plus će sa sobom u zabludu povesti sve koji ga budu slijedili. S druge strane, ismijavanje sa šerijatom ili nekim njegovim djelom može odvesti čovjeka samo u jedno- apsolutnu propast i otpadanje od Islama.Sve što nam je Allah propisao, prepuno je mudrosti koje su nama ili shvatljive ili ne, ali takve su. Zbog toga, nije uslov da čovjek razume neki propis da bi ga slijedio, mora se pokoriti. Možda će čovjek suhoparno protumačiti izdvajanje zekata ili sadake, ali pored čišćenja imetka brojne su koristi kako za pojedinca tako i za cijeli džemaat ili društvo.
I naravno, sve što je propisano, važi za svakoga, bez izuzetka. Islam je univerzalna poruka i svi su dobrodošli. Nema prednost arap nad nearapom(hadis) niti bilo ko nad nekim drugim. Zato, sva hvala Allahu što nas je učinio sljedbenicima ove savršene vjere u kojoj nema protivurečnosti.
Danas u ovim vremenima, ogromna je počast za insana da mu Allah da, da hodi pravim putem, a toliko ljudi je u zabludi. Čime smo mi zapravo to zaslužili? I mi smo samo bili kap sjemena i ništa više, tako da ništa konkretno nismo uradili, ali eto, Allah se nama smilovao što smo tu gdje jesmo.
Zbog čega ili koga bismo mi sada trebali prelaziti Allahove granice? Ko je to toliko vrijedan da mu damo tu počast, pa da se njemu pokorimo a ne Najuzvišenijem Stvoritelju?
Da se podsjetimo, ko smo mi, nego obični insani koji kroz koju godinu možda i ne budu stanovnici dunjaluka.. dunjaluka oko kojeg se toliko svađamo i sjekiramo. Zar ćemo išta ponjeti u kabur? Ne, nećemo. Ni u kabur, a kamoli na ahiret. I tako svako od nas.
Pa koga se mi to bojimo? Bojimo se da nas ljudi prekore a ne bojimo se Allahove srdžbe.
"Zbog sredine" ću skratiti suknju, obući pantalone umjesto himara ili široke haljine, skratiću bradu, pustiću nogavice, sve eto, da ne odudaramo od okoline. Pa nije nas Allah stvorio da bi ikome polagali račune za naše postupke. Ako smatraš da si na istini, šta ti mogu oni koju su u zabludi?
"Njih se ne bojte, nego se Mene bojte, da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravom putu bili." 2, 150.
Šta je to ta okolina? Šta su, doli ljudi koji će umrijeti i pred Allahom polagati račun, isto ko i mi. A mi smo hudi, zbog njih kršili Allahove granice, da bi njima udovoljili. Da naše porodice budu srećne, da ne misle ljudi kako mi nismo dovoljno pametni ili kompetentni za današnji život. Pa, da nismo, ne bi smo bili ovde danas. A i da nismo, pa mi nismo za ovo ovde stvoreni, nego za vječnost, usješnu ako Allah da.
Zato, sestre, nemojte se bojati porodica ili još gore, komšija ili stranaca. Ono za što vas je Allah odabrao, vi tome stremite i ustrajte na tome, pa neka se svi protive. Čuvajmo to blago koje nam je darovano. Znate, lijep cvijet hoće pažnju, ne rastu ruže na svakakvim mjestima. To je samo za odabrane. Međutim, ako se insan zapusti duhovno pa ne povede računa o toj sadnici, uvehnuće. Šta imanu treba nego pažnja, ibadeti, stalni obračun. On raste i opada, ali ne smije nestani. Zaista, teška je zabluda nakon istine, insan se teže povrati jer je već jednom kroz to prošao.
Pogledajmo stihove našeg šejhul Islama ibn Tejmijje rahmetullahi alejhi i razmislimo na momenat, kako to vjernik treba da se zaista osjeća, ma šta god da ga snađe na ovom svijetu:
“Šta mi mogu moji neprijatelji?
Moj džennet je u mojim prsima, prati me svugdje.
Ako me zatvore, to mi je osama sa Allahom.
Ako me ubiju, to mi je šehadet.
A ako me protjeraju, to mi je turizam na Allahovom putu".
I vidimo, Allah je jedini koji može zakone propisati, a na nama je da kada čujemo, da se pokorimo koliko smo u mogućnosti, a Allah ne opterećuje nikoga iznad mogućnosti. Ali, ne smijemo dati prednost ljudima i pred njihovim prijetnjama i napadima popustiti, već dovimo Allahu za uputu i čvrstoću na pravome putu, i Resulullah je za to dovio dovom: "Allahumme, ja muqalibel qulub, sebit qalbi ala dinik/ Allahu moj, Ti si onaj koju upravlja srcima, učvtsti moje srce u vjeri."
Zaista, doći će dan kad se oni budu kajali što nisu sa vama bili, a neki žaliti što su zbog njih Allaha rasrdili, pa vatru zaradili.
I za trun dunjaluka, moramo se toliko potruditi, a propašće, a kako tek za ahiret. Pa zar da nam dunjaluk i njegove sluge pokvare ono što je vječno?