Ljudi su svjedoci
Iz Njegove iskonske mudrosti, stvorio je ljude i nacije da bi se međusobno upoznavali i potpomagali, te je zato čovjek socijalno biće i teško da se može odvojiti od zajednice a da ubrzo neće osjetiti posljedice toga. Zbog toga je muslimanu vrlo važno održavati rodbinske veze, redovno ići u džemat i džamiju, putovati i upoznavati ljude. Također, vrlo je važno ostaviti lijep utisak i trag po kojem će te ljudi pamtiti i učiniti što više za dobrobit čovječanstva.
Jedne prilike dok su ashabi bili u halki sa Poslanikom, salallahu alejhi ve sellem, prošla je jedna dženaza te su ashabi povikali kako je čovjek koji je preselio bio izuzetno loš čovjek te da je Zemlja odahnula njegovom smrću, na što je Vjerovjesnik alejhi selam kazao: "Zaista je tako."
Ubrzo nakon toga prošla je i druga dženaza nakon koje su ashabi izuzetno pohvalili čovjeka koji je preselio, na što je Vjerovjesnik alejhi selam također kazao: "Zaista je tako."
To je ashabe začudilo pa im je tom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao kako su ljudi zaista Allahovi svjedoci na Zemlji i da je čovjek koji je kod ljudi loš, i kod Allaha loš, a onaj koji ljudima čini dobro, i kod Allaha dobar.
Međutim, ovo nije generalno pravilo.
Neki ljudi zaista potroše cijeli život čineći ljudima usluge, a usput prelazeći preko Allahovih granica, sa ciljem donošenja koristi ljudima dok upravo sebi čini ogromnu štetu, a "nema činjenja štete sebi niti drugima".
Ako se prisjetimo velikog broja vjerovjesnika i njihovih biografija, vidjećemo da su, iako činili ogromno dobro ljudima, bili odbačeni od društva i naroda. Nuh, Šuajb, Musa i Harun, Hud, Salih i mnogi drugi, alejhimusselam, svi oni bili su najbolji ljudi toga vremena, međutim trpjeli su i najveće uvrede i štetu. Nisu se obazirali na govor ljudi već su predano obavljali dužnost koji im je Uzvišeni povjerio. Ako je sudeći po govoru njihovih savremenika, nije bilo štetnijih po društvo.
Zatim, mnogo je hadisa koji govore o tome kako bi ashabi kada bi neko preselio govorili sve najlepše o umrlome, međutim, Poslanik, alejhi selam, bi im odvratio suprotno. Neki od njih su čak bili i šehidi i borili se uz Allahovog Poskanika, ali, on ih je vidio umotane u vatrene ogrtače.
Bilo je i onih kojima je Vjerovjesnik obećao Džennet ali su se ipak plašili za sebe i svoj završetak. To su bili ashabi, a šta reći za današnje ljude?
I na kraju moramo spomenuti današnje dženaze. Koliko ljudi kojima se klanja dženaza i o kojima se svjedoči sve najbolje pri sebi nisu imali niti namaza, niti posta, niti ikakvih vidljivih dobrih djela? Otišli su sa ovoga svijeta a da pritom nijednom nisu sa muslimanima prisustvovali džumi.
Tome ljudi svjedoče. Svjedoče onome što je vidljivo i prema tome sude, dok ono što je skriveno ne diraju niti u to zalaze jer to je poznato samo Uzvišenom Stvoritelju.
Zato ćemo vidjeti ljude koji se silno trude da ostave lijep dojam na ljude a pritom sebe zaboravljaju.
Često se kaže da je ono što je najbitnije jeste trag koji ste ostavili nakon sebe. A da li je to zaista najbitnije. Ako se prisjetimo slučajeva prijašnjih poslanika, sudeći po njihovim savremenicima oni su bili najgori ljudi. Međutim, oni su Allahu otišli česiti od svega toga jer se nisu pokorili pokvarenim ljudima. A zaigurno je da je današnje vrijeme itekako pokvarenije nego tadašnje te možemo vidjeti sve grijehe sakupljene na jednom mjestu, a zbog samo jednog takvog grijeha Allah bi uništavao cijeli narod.
Tako možemo primjetiti ljude koji se očajno trude da ostave neki trag za sobom (vidjeti društvene mreže), a nije bitno je li Allah zadovoljan tim postupkom ili ne. Naša prva i osnovna funkcija i služba jeste da budemo Allahovi robovi. Sve što je dozvolio ili zabranio objasnio je kroz Kur'an i sunnet, te nakon toga nemamo ispriku da opravdamo ono što učinimo zbog svojih strasti.
Žena muslimanka, koja javno objavljuje svoje slike i čini sve kako bi udovoljila standardima današnjeg društva a usput krši naredbe Stvoritelja, ne čini ništa drugo osim što udovoljava svojim strastima. Silno se trudi da ostavi lijep trag, a taj trag će joj jednog dana samo nevolja postati.
Ljudi se pokoravaju ljudima, pa čak i zabludjelim vjerskim poglavarima, te zbog njih tonu sve dublje i dublje ne želeći time izgubiti položaj i reputaciju koju će svakako jednog dana zasigurno napustiti i jedni druge će izgubiti. No, tada će biti kasno.
Kada legnemo u kabur i sami ćemo se uvjeriti kakvi smo bili i tada nam ničije svjedočenje neće biti od koristi. Nekada je najbolje, kako kaže Vjerovjesnik alejhi sela, da se čovjek odvoji na brdo sa svojim stadom i čuva svoju vjeru. Od ljudi, od zajednice, od svijeta..
I na kraju, ne vodi vjernik računa o sebi ako time srdi svoga Gospodara jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. Vjernik se čuva time što čuva Allahove granice pa čak iako će to rasrditi ljude. Na koncu, čovjek će u kabur sam leći, i sam će polagati račun, a svi oni koji su se za njim u zlu poveli samo će mu teret i nevolja biti.
Ljudi zaista jesu svjedoci, ali nije nužno da je njihovo svjedočenje uvijek istinito. Nemojmo činiti štetu sebi želeći zadovoljiti ljude i pritom zaboravljajući Gospodara koji nas opskrbljuje, voli više i od naših majki i pred Kojim ćemo stati i biti pitani za svaki sekund našeg života.
